Prvi septembar je iza nas. Školska godina je počela, a sa njom i obaveze i zaduženja za naše najmlađe. Vreme diktira trendove, i na žalost svedoci smo ekspanzije upotrebe interneta i tehnologija naročito u dečijem uzrastu. Ono što zabrinjava jeste da su naši mladi navikli da uz malo muke dobiju šta žele. Ali koga okriviti za takav stav?
Sam početak nove školske godine sa sobom donosi veće opterećenje dnevnog rasporeda kako deci, tako i roditeljima. Svaki roditelj, naravno, gleda da što više zaštiti svoje dete i olaksa mu put. Neretko se dešava da roditelji iz najbolje namere preuzmu na sebe u potpunosti obaveze vlastitog deteta. I to je sasvim u redu, jer svi mi želimo najbolje svojoj deci, ali da li je to i pametno?
U periodu prilagođavanja na školske obaveze, svakom školarcu će pomoć roditelja sigurno trebati, a intenzitet te podrške će se razlikovati u odnosu na uzrast. Nije isto biti roditelj đaka prvaka, i deteta odraslijeg uzrasnog doba. Na samom početku svakom prvačiću je neophodna pomoć i podrška kako bi se dete što lakše priviklo na nove obaveze. Ali nije isto biti tu kao podrška i uzeti dečije domaće zadatke i odraditi ih da se “dete ne bi mučilo”.
Sa druge strane greške i postoje da bismo na njima učili. Kako će školarci razviti svest o obavezama, disciplini i organizaciji svog slobodnog vremena? Stručnjaci zastupaju stav da je neophodno usmeriti dete. Sasvim je u redu pomoći, ali to nikako ne znači uraditi domaći umesto deteta. Kakvu poruku na taj način šaljemo sopstvenoj deci?
